Zdravstvena kriza odigrala je razotkrivajuću ulogu ubrzavanjem procesa transformacije aktivnosti i proizvodnog aparata koji su za neke već bili na djelu već dugi niz godina. Sektori aktivnosti koji zadovoljavaju suštinske potrebe, a koji se često ne mogu premjestiti, trebali bi se značajno razviti. U tom kontekstu, pitanje prilagodbe vještina steklo je daljnja mjesta u hijerarhiji prioriteta.
U određenim aktivnostima, u padu, potrebe za radnom snagom znatno se smanjuju, dok su druge, koje su u razvoju ili će tek biti strukturirane, sve više u potrazi za kvalifikovanim kadrom, dakle obučenim. Međutim, na osnovu mjerenja razmjera utjecaja krize na ekonomsko tkivo kratkoročno i dugoročno, javne vlasti, profesionalne podružnice i kompanije uočile su prazninu u alatima za obuku koji su na raspolaganju kao podrška ovom pozadinskom pokretu . Danas postoje mnogi sistemi, posebno noviji, poput prekvalifikacije ili unapređenja kroz programe studija rada (Pro-A). Ali malo je onih koji omogućavaju inter-sektorsku profesionalnu mobilnost.
